Podsustavi mreže

Za kakav će sustav korisnik odlučiti ovisi o njegovoj djelatnosti i projektiranje sustava usko je vezano s načinom funkcioniranja organizacije u koju se uvodi kao i projektiranje programske potpore koja će se na računalnom sustavu koristiti. Ovisno o potrebama zavisiti će način realizacije mreže i njena obimnost. Komponente LAN (Local Area Network) koje pri tome treba odabrati su:

• Shema ožičenja
• Mrežne uređaje - router, switch ..
• Mrežnu karticu - network interface card (NIC)
• Mrežni pogonitelj - network drivers
• Protokole - protocols
• Operativni sustav mreže - network operating system (NOS)
• Školjku i usmjeravanje - network shells and redirect

O ispravnom načinu rada navedenih komponenti brine mrežni operativni sustav - NetWork Operating System (NOS). Operativni sustav samostalnog računala ima zadaći upravljanja samo njegovim resursima. NOS ima sličnu zadaću, upravlja resursima u mnogo većem rasponu i presreće vlastiti OS računala za lokalne resurse koji su predviđeni za zajedničku uporabu.

Mrežni operativni sustav sadrži slijedeće podsustave:

• operativni podsustav poslužitelja
• korisnik-poslužitelj mrežna programska potpora
• programska potpora za povezivanje postaje

Programska potpora poslužitelja u osnovi dijeluje samostalno, eventualno se mali dio nekog drugog operativnog sustava (DOS npr.) koristi za iniciranje računala i NOS po uključivanju poslužitelja. Većinom radnji mreže upravlja se s poslužitelja na kojem je veći i važniji dio NOS. Manji dio NOS je na radnim postajama koji im omogućava da budu članovi mreže i eventualno dio svojih resursa stave na raspolaganje mreži. NOS radne postaje ovisi o operativnom sustavu računala koji je na postaji (WOS - Workstation operating system) i mora biti s njim usklađen, bolje reći upotpunjuje ga.

Kod mrežne arhitekture računala tipa Peer-to-Peer (P2P) NOS je u istoj strukturi s istim mogućnostima prisutan na svakom računalu. Takav računalni sustav temelji se na primjer na Windows XP ili Linux platformi i svako računalo unutar mreže ima ujedno poslužiteljska i korisnička svojstva. Ovakav tip mreže omogućava komunikaciju između samih korisnika. U današnje vrijeme NOS kao samostalan pojam je izlišan. Gotovo svako osobno računalo ima mrežne mogućnosti koje su u većoj ili manjoj mjeri usklađene s OSI (Open System Interconnection) preporukama; načinu povezivanje računala i mrežnih sustava u skladu sa standardima International Organization for Standardization (ISO) za razmjenu informacija.

Primjenjivost mreže, posebno danas uz jeftinije mrežne resurse, uopće nije upitna; od blagajničke kase i ureda u dućanu, knjigovodstvenih servisa, poslovnih banaka, pa do složenih mrežnih sustava države kao elektroprivreda i PTT. U svakodnevnoj praksi najčešće se susreće korisnik-poslužitelj vrsta mreže.

Prema načinu djelovanja poslužitelj može biti:

Koje će od funkcija poslužitelj obavljati i koliko će ih biti određuje potrebe korisnika i zahtijevi za stabilnost, sigurnost i brzinu sustava.

Sve dosad navedeno opisuje u osnovi FIZIČKU povezanost učesnika u mreži, koja se najčešće podudara i s LOGIČKOM funkcionalnošću mreže. Logička funkcionalnost opisuje kako se razmjenjuju podaci unutar mrežnog sustava. Većinom je utemeljena na istim načelima kao kod koncentrirane i raspodijeljene arhitekture. Danas se u poslovne svrhe najčešće primjenjuje korisnik-poslužitelj arhitektura, pa u istoj fizičkoj strukturi može biti više poslužitelja, ali je svaki predodređen za različitu grupu korisnika i u osnovi poslužitelju međusobno ne komuniciraju. Unutar fizičke cjeline djeluje više logičkih cjelina koje mogu i ne moraju biti isprepletene. Takva logička struktura imati će neka svoja načela povezivanja kao što ima i fizička struktura. Dakle, svaka struktura ima svoju zakonitost povezivanja - TOPOLOGIJU, fizički ili logički raspored učesnika (čvorova) u mreži.

Mrežni uređaji važan su čimbenik u mrežnoj komunikaciji bez obzira radi li se o lokalnoj mreži korisnika - LAN (Local Area Network) ili o samom povezivanja mreža međusobno. Ovisno o tipu mreže različit je izbor mrežnih uređaja koji će se mreži koristiti. Proizvođači mrežne opreme nude široku paletu uređaja koji omogućavaju međusobno povezivanje nekoliko računala ili stotinjak računala neke ustanove uvažavajući sve aspekte sigurnosti i upravljanja mrežnim prometom. Općenito, zadaća mrežnih uređaja je međusobno povezivanje svih čvorova mreže glede njihove međusobne komunikacije.

Čvorovi međusobno komuniciraju i razmjenjuju podatke prema nekakvim definiranim pravilima (protokolima) i kao što je već navedeno u poslovne svrhe najčešći slučaja razmjene podataka je korisnik-poslužitelj koncepcija. Na jednom ili više povezanih poslužitelja nalaze se svi relevantni podaci za interesnu grupu korisnika i svi korisnici od poslužitelja traže podatke ili mu daju naloge, ali između sebe gotovo nikad ne komuniciraju. Komunikacija elektroničkom poštom također spada u tu grupi jer se odvija preko za tu svrhu namijenjenog poslužitelja. Nedostatak ovakve koncepcije je što poslužitelj mora 'trpjeti' veliki pritisak korisnika. U većini slučajeva omogućava se korisnicima da koriste iste podatke na način da ih jedan korisnik obradi i vrati na poslužitelje ili poslužitelj obradi po njegovim nalozima, te su potom na raspolaganju drugom korisniku. Međusobne komunikacije između korisnika nema. No to može postati veliki problem ako se razmjenjuje ogromna količina podataka bez obrade. Poslužitelj mora svakom korisniku omogućiti pristup, što ga jako opterećuje i njegovi računalni resursi moraju biti moćni da bi udovoljio zahtjevima i propusna moć mreže prema njima mora biti jako velika.

Ova koncepcija nije dobra za međusobnu razmjenu podatka među korisnicima te su ustanovljena pravila (protokoli) komunikacije koja omogućavaju da velika grupacija korisnika razmjenjuje na primjer jednu veliku datoteku komad po komad ali tako da svaki učesnik uzima komadić koji mu nedostaje od nekog drugog i ne uvijek istog korisnika koji taj komadić ima, da bi po prijamu svih komadića sastavio datoteku. To je logički način komuniciranja ravnopravnih korisnika (čvorova) u fizičkoj mreži; PEER-TO-PEER umrežavanje, jedan-na-jedan. Ovaj način komuniciranja koriste sustavi kao Shareaza, eDonkey, Gnutella, BitTorrent i slični i poslužitelj služi samo kao adresar korisnicima da se zna gdje se što nalazi, odnosno što korisnik stavlja na raspolaganje u mrežu. Poslužitelj uopće ne brine o komunikaciji između korisnika. Naravno, ovo je osobito popularno u razmjeni autoriziranih sadržaja (video, muzika ..) što baš i nije po slovu zakona.

Već je navedeno u poglavlju o kodovima da su uvedeni i standardizirani da bi se korisnici međusobno razumjeli. Isto vrijedi i za način komuniciranja koje mora biti standardiziran, što definiraju pravila nazvana PROTOKOLI. Osnova današnje komunikacije u mrežnim sustavima je TCP/IP skup protokola na koje se mogu pridodati neki drugi za ostvarivanje osobitih ciljeva, kao BitTorrent - silovito brz protok vode, odnosno bit-a. O protokolima u jednom od narednih poglavlja.